Vsie, čto mohut biełorusskije vojaki - ciełovať v žopu Łukašienko. Och, opasnaja rabota - no za nieje ž kvartiry dajut. Chotieł napisať, čto čuť čto oni vojskam NATO pieť budut - no niet, truślivo raźbiehutsia.
U vsiech łukašistkich vintikov vidimo nikakoho čiełoviečieskoho dostoinstva. Skažut pieť pieśni levomu mužiku i nazyvať jeho baťkoj - zapojut, skažut sapoh ciełovať - pociełujut. I vsie radi kvartiry v uručje
Vielmi spadabałasia pieśnia, rolik pierahladaŭ niekalki razoŭ. Niedasiažny uzrovień tekstu i muzyki pry ŭzychodzić praca vajskovych vykanaŭcaŭ. Pustyja kresły u zale śviedčać ab tym, što nie usie pahadzilisia ustać pry uschvaleńni fiurera, a heta chutčej za usio byłyja rodzičy, svajaki, kalehi. Ale dzie partret!!! Chto zrabiŭ takoje złačynstva, chto brezhuje vyjavaj uśpietaha. Šmat jašče pracy u HUŁAHie ( Hłavnoje Upravlenije Łukašienko Aleksandra Hrihoŕjeviča)
Očień pochožie na šizofrieniju v tierminalnoj stadii, kohda pomožiet tolko śmiritielnaja rubaška i prinuditielnaja evtanazija.
V normalnoj stranie i normalnom obŝiestvie, načinaja ot avtora stichov etoho tvorienija i zakančivaja chorom ispołnitielej, vsiech otpravili by na psichiatričieskuju ekśpiertizu na vmieniajemosť i navriad li jejo prošli by.
A tut popisyvajut, posočiniajut i horłopaniat, starajutsia...
Nikto jeho Baťkoj v Biełarusi nie nazyvajet, biełorusy znajut kto ich baťki. V łučšiem słučaje nazyvajut Łukašienko, a jeśli sriedi svoich, to Łuka. To jesť pieśnia iznačalno nie k narodu, a tolko dla odnoho Słušatiela s razdutym eho i bolnym samolubijem.
Čamu hetyja łukašata nie ŭ čarzie ŭ vajenkamat? Stolki pieŭniaŭ harłapanić. Tolki z pozvaj na zbory čamuści da mianie dadomu łamilisia. Ale ja nie łukafašyst.
Havriła rifmu potieriał