Žyvaja lehienda Minska: što čuvać u žančyny, jakaja šmat hod śpiavaje pra Isusa?
Jość u hetym śviecie rečy, jakija zastajucca niaźmiennymi, što b ni adbyvałasia navokał. Hučnyja pieśni pra Isusa niedzie pobač ź minskim mietro, jakija vykonvaje znajomaja amal kožnamu žycharu stalicy žančyna, — adna z takich. Što čuvać pra lehiendarnuju vuličnuju śpiavačku, jakaja nikoli nie prosić hrošy?
Lehienda minskich vulic — śpiavačka Valancina. Skrynšot videa ŭ tyktoku
Pazityŭnaja žančyna pahadziłasia na intervju tyktok-błohieru, jaki viadzie akaŭnt pad nikam belrels. Jana raspaviała, što joj 65 hadoŭ, niekali raniej pracavała artystkaj — śpiavała ŭ chory. Ale adnojčy rankam raptoŭna zrazumieła, što niešta źmianiłasia ŭ jaje žyćci.
— Ja ŭstała, idu da ŭmyvalnika — u internacie sprava była, — dumaju: što heta sa mnoj? U mianie ŭ dušy takaja radaść.
U toj momant žančynie było 33 hady. Valancina (raniej u ŚMI była infarmacyja, što śpiavačku kličuć tak) ličyć, što mienavita tady pryjšła da viery ŭ Isusa. Na pytańnie, što robić jaje ščaślivaj, upeŭniena adkazvaje:
— Tolki viera ŭ Boha. U mianie vuń susiedzi bahatyja, tam i mašyna, i ŭsio… Ale nijakaha kachańnia niama, maciuki.
— Vy takaja enierhičnaja, — zrabiŭ kamplimient błohier.
— Prosta Isus daje radaść. Kryšačku paśpiavaju — i zdajecca, dzień niezdarma pražyty. Jany mianie ličać varjatkaj. A ja hladžu: nu čym vy hanaryciesia? U mianie vuń bocik hladzi jaki. A ja ščaślivaja. Nabudu novy. Mała hrošaj maju, ale ja žyvu biez nudy.
Na pytańnie, ci chaciełasia b źmianić niešta ŭ svaim žyćci, kali b była mahčymaść viarnuć čas, Valancina kaža:
— Nie, vy što. Ja tolki škaduju, čamu ŭ 33, a nie raniej uvaskresła. Ja ž kažu, była salistkaj u chory, hladzieła na ŭvieś hety žach. Na scenie adno, za kulisami inšaje. Kali ŭ kamandziroŭkach ni žonak, ni dziaciej — raspusta, usio takoje.
Valancina raspaviała i pra toje, jak ludzi staviacca da jaje śpievaŭ:
— Pa-roznamu. Milicyjaniery mnie ŭśmichajucca. A adzin apantany kryčyć im: «Zabiarycie jaje, začynicie jaje!»
Za dva dni videa sabrała amal 630 tysiač prahladaŭ i sotni kamientaryjaŭ. Bolšaść z kamientataraŭ u zachapleńni ad niezvyčajnaj minčanki: «Ja ŭ škołu jeździła, a jana śpiavała na Kamaroŭcy. Mnie ciapier 30, a jana ŭsio jašče śpiavaje. I navat nie źmianiłasia», «Akazvajecca, jana prosta čałaviek, jaki nie saromiejecca mierkavańnia čužych i robić, što joj padabajecca, ad hetaha i ščaślivaja, pakul navokał usie pachmurnyja i niezadavolenyja», «U mietro jaje bačyŭ. Paśla hetaha intervju razumieju, što heta jana samaja adekvatnaja, a nie my. Reśpiekt hetaj žančynie!».
Čytajcie taksama:
Lehiendarnuju «Biarozku» kančatkova rusifikavali
«Lehiendarnaja jama. Dzied pra jaje raskazvaŭ». U Maładziečnie mašyna pravaliłasia pad asfalt
sama dołho povieriť nie mohła, čto dievuška (Taniuška iz Horłovki, kak zoviet jeje muž) možiet tak pieť... hroułom... bieź vsiakich opieracij na śviazkach... pod ich pieśniu my vstrietili prošłyj 2023 hod... potom muž płotno podsieł na nieje) vieś hod smotrieł živyje koncierty i intiervju. hovorit, čto nie diełała ona opieracij (i počiemu-to ja vieriu. mietallisty obyčno nie vrut). prosto mnoho trienirovałaś.